IRONMAN 70.3 PESCARA
Zadnji puta na navedenoj distanci nastupio sam prije gotovo dvije godine,iako nisam imao namjeru ove godine natjecati se na poluironman utrci sasvim nenadano pruzila se prilika koju sam prihvatio.Posto je glavni cilj utrka Ironman u Nici nisam nista posebno ocekivao od utrke u Pescari osim malo jaceg treninga,rezultat je bio u drugom planu.Htio sam odraditi utrku da ubrzo nakon nje mogu nastaviti sa treninzima za Nicu,znaci trebao sam na samoj utrci ici lakse bez forsiranja.No ipak sama staza se pokazala zahtjevnijom nego sam ocekivao,mozda i moja forma nije bila na nekom mom ocekivanom nivou pa je rezultat od 5.12 bio dosta razocaravajuci ako uzmem u obzir cinjenicu da sam na proslom halfu cak i uz lose trcanje isao ispod 5 sati.O samoj utrci osim da je bila za mene teska nemam sta puno za pisati.Plivanje skraceno radi valova,na biciklu puno vjetra i valovita staza uz par brda i trcanje na velikoj vrucini koja me tjerala da puno hodam.Nisam predugo mislio o utrci kad sam je zavrsio nego sam imao u planu nastaviti sa treninzima za Nicu,no nazalost u meduvremenu zivot je pokazao koliko moze biti okrutan i kako ostre kande moze imati.U meduvremenu sam izgubio ponajboljeg prijatelja,prerano,neocekivano ... Iako je svaki gubitak tezak za svakoga nekako se ocekuje da nas nasi najmiliji napustaju prirodnim slijedom.Kad nas napuste drage osobe,mlade,u naponu snage,pune zivota, to je tragedija za cijelu obitelj i okolinu od koje se tesko oporaviti.Prirodno je da kako starimo tako postajemo i sve zatvoreniji,krug prijatelja iz mladenackih dana postaje rijedi,uz nas ostaju oni najodaniji,najposteniji,oni koji su nam dali svoje najvece ljudske kvalitete a i obrnuto,u zivot pustamo samo rijetke,vrijedne i taj krug cuvamo i rijetko ga sirimo.Upravo sve to imao sam u tom predragocjenom prijateljstvu i danas u ovim godinama kad se prava prijateljstva tesko sticu za mene je ovo nenadoknadivi gubitak.Taj gubitak na meni je ostavio traga i u prvom trenutku sam mislio odustati od utrke u Francuskoj.Tesko je trenirati i imati misli usmjerene skroz u drugom pravcu,bez motiva,bez volje....kroz glavu vam prolazi stotinu misli,Ironman postane skroz nevazan i shvacate da se takve stvari ne desavaju samo drugima nego se mogu desiti svima nama.Bez obzira na golemu tugu koja me stisce vec danima rjesenje nije prepustiti se istoj koliko god to sada meni tesko zvuci,tim vise jer moj prijatelj to nebi zelio.Pokusat cu izvuci maksimum koliko mogu i psihicki i fizicki na treninzima i na samoj utrci dati sve od sebe kako bi je zavrsio, a u tom trenutku znam da cu je posvetiti mom prijatelju koji nas je prerano napustio.Iako naslov sugerira da sam trebao pisati o natjecanju u Pescari moje emocije sada idu samo u jednom smjeru i nadam se da mi ne zamjerate na intimnosti koju dijelim sa vama dragi kolege sportasi.Mozda je to jer nas zivot nekad grubo spusti na zemlju,tada shvacamo koliko smo slabi i lomljivi pred sudbinom za koju nitko od nas nezna kakva nas ceka.Zato,u prvom redu ja a i svi vi,pokusajmo biti bolji ljudi,jedni prema drugima,prema svojim najmilijima,prastajte,volite,ljubite.... Neki bi dali sve na svijetu da pored sebe imaju dragu osobu samo da je jos jednom vide ili cuju njen glas.Nemojmo biti bahati prema zivotu,uzivajmo u malim stvarima jer one su najvrijednije,pogled,rijec,poljubac,stisak ruke,zagrljaj i ljudska toplina su nesto najvrijednije i najmanje sto mozemo jedni drugima pruziti.A to nema cijenu....

Malo o treninzima....

Zima je već dobro zakucala na vrata a treninzi su se zahuktali punom parom kod većine sportaša,triatlonci marljivo treniraju i već su dobro odabrali ciljeve koje će pokušati ostvariti u sezoni koja je ispred nas.Meni je u zadnje vrijeme izuzetno zanimljivo čitati i slušati novine u treninzima koje se svatko malo pojavljuju u triatlonskim magazinima ili iz usta trenera koje slušam oko sebe.Novine i pokušaji trenera da poboljšaju svog sportaša na svim razinama su svakako dobrodošle,ionako nema čarobne formule i trenerima treba vjerovati pogotovo ako imaju uspješne sportaše iza sebe.Zašto ne probati nešto novo ili promijeniti način treninga,treneri se nadograđuju godinama vlastita iskustva,uče,uspoređuju znanje i uvijek je dobrodošla promjena monotonije koja se zna dogoditi u ovim mjesecima baznog treninga.Ja ću se osvrnuti na triatlon,koji je jedan sport sa tri discipline a ne disciplina sa tri sporta kako večina voli reći.Samim time treninzi za triatlon su specifični,pogotovo trčanje jer nemožete trčati u triatlonskim treninzima kao trkač,morate naučiti trčati kao triatlonac.No krenimo od plivanja,primjetio sam da puno triatlonaca izbjegava tehničke elemente kod treninga.Dali je to ispravan put ?Znam za sebe kad sam redovito radio tehniku plivao sam najbolje.Samo lupanje po vodi i gomilanje kilometara ne znaći da ćete biti brži,kao što rade velika večina triatlonaca.Jedino pomagalo koje koriste su tkz. avion i pedalsi,no nakon što nakon nekog vremena maknu avion dogodi im se skroz kontra efekt,jedva prolaze kroz vodu.Puno sportaša izbjegava tehniku jer misle da ju u starijim godinama jednostavno više nemogu dignuti na određeni viši nivo.I mene je to zanimalo pa sam jednom prilikom pitao jednog našeg poznatog i vrlo uspješnog daljinskog plivača što misli o tome,njegov odgovor: sve se može naučiti,baš sve,pa i tehnika,o tebi ovisi koliko dobro ali bez tehnike nema ništa! Pa tko sam onda ja da ne vjerujem čovjeku koji je isplivao rekorde i rekorde....Uz ostalo uvođenjem tehnike u plivanje razbit ćete monotoniju pustog ubiranja vodenih kilometara koji mogu biti užasno naporni,pogotovo ako plivate sami.Pokušajte biti što više u grupnim treninzima i sa bržima od sebe,benefit toga je da stvarno možete biti brži.Što se tiće trčanja ono stvarno može postati naporno,iz više razloga.Hladnoća,loši vremenski uvieti,monotonija ponavljanja istih treninga samo sa drugačijom dužinom vas lako mogu ostaviti kod kuće u krevetu umjesto da odradite trening.Zadnji članak koji sam pročitao u jednom triatlonskom časopisu bavi se upravo tim problemom.Neki treneri su izašli sa planom treninga koji prakticiraju uspješno zadnjih nekoliko sezona sa svojim sportašima.Treninzi su koncipirani po sustavu da se trči do maksimalno tri puta u tjednu iako je to vrijeme baze i specifičnih dugih trčanja.Kako bi izbjegli nedostatak motiva i dugo umaranje sportaša pogotovo u zimskim,hladnim mjesecima njihov zaključak je da su treninzi kratki i brzi.Intervalni treninzi i dionce koje sportaša bitno kraće zadržavaju na otvorenom te kako kažu znatno doprinose postizanju brzine kod svojih sportaša.Nedostatak dugih trčanja opravdavaju da u prolječe je puno lakše nadoknaditi aerobnu bazu nego što bi bilo postići brzinsku izdržljivost kod sportaša.Oni su samo u principu okrenuli proces,zimi brzina,kasnije izdrzljivost.Navodno imaju teoriju da je brzinu puno teže postići od izdržljivosti.Ovo je samo prepis onoga što sam pročitao i volio bih stvarno popričati sa nekim stručnjakom koliko je to dobra promjena,dli je uobičajena i koliko je zapravo rizična za formu i ozljede sportaša.Bicikl ko bicikl,znam neke koje sjede i po tri sata na trenažeru :-) nekad sam i ja to radio pa sam izludio...opet znam neke koji okreću do maksimalno pola sata a izvrsni su biciklisti.Čuo sam čak i teorije da se preko zime i netreba vrtiti trenažer nego vam i trčanje može pomoći da budete kasnije u biciklističkoj formi.Ja osobno nisam trener,trenerske metode poznajem koliko se sam interesiram kroz članke koji su danas dostupni ili iz iskustva trenera koji su mene trenirali ili iz razgovora sa kineziolozima koje poznajem iz sporta.I plivanje i bicikl i trčanje su monostruktrualni sportovi,zahtjevaju puno ulaganja,puno tehnike....sad zamislite te discipline u triatlonu i pokušaje trenera da naprave solidnog triatlonca.Nije uopće lako i zato treneri palac gore ! :-)