Zadnji puta na navedenoj distanci nastupio sam prije gotovo dvije godine,iako nisam imao namjeru ove godine natjecati se na poluironman utrci sasvim nenadano pruzila se prilika koju sam prihvatio.Posto je glavni cilj utrka Ironman u Nici nisam nista posebno ocekivao od utrke u Pescari osim malo jaceg treninga,rezultat je bio u drugom planu.Htio sam odraditi utrku da ubrzo nakon nje mogu nastaviti sa treninzima za Nicu,znaci trebao sam na samoj utrci ici lakse bez forsiranja.No ipak sama staza se pokazala zahtjevnijom nego sam ocekivao,mozda i moja forma nije bila na nekom mom ocekivanom nivou pa je rezultat od 5.12 bio dosta razocaravajuci ako uzmem u obzir cinjenicu da sam na proslom halfu cak i uz lose trcanje isao ispod 5 sati.O samoj utrci osim da je bila za mene teska nemam sta puno za pisati.Plivanje skraceno radi valova,na biciklu puno vjetra i valovita staza uz par brda i trcanje na velikoj vrucini koja me tjerala da puno hodam.Nisam predugo mislio o utrci kad sam je zavrsio nego sam imao u planu nastaviti sa treninzima za Nicu,no nazalost u meduvremenu zivot je pokazao koliko moze biti okrutan i kako ostre kande moze imati.U meduvremenu sam izgubio ponajboljeg prijatelja,prerano,neocekivano ... Iako je svaki gubitak tezak za svakoga nekako se ocekuje da nas nasi najmiliji napustaju prirodnim slijedom.Kad nas napuste drage osobe,mlade,u naponu snage,pune zivota, to je tragedija za cijelu obitelj i okolinu od koje se tesko oporaviti.Prirodno je da kako starimo tako postajemo i sve zatvoreniji,krug prijatelja iz mladenackih dana postaje rijedi,uz nas ostaju oni najodaniji,najposteniji,oni koji su nam dali svoje najvece ljudske kvalitete a i obrnuto,u zivot pustamo samo rijetke,vrijedne i taj krug cuvamo i rijetko ga sirimo.Upravo sve to imao sam u tom predragocjenom prijateljstvu i danas u ovim godinama kad se prava prijateljstva tesko sticu za mene je ovo nenadoknadivi gubitak.Taj gubitak na meni je ostavio traga i u prvom trenutku sam mislio odustati od utrke u Francuskoj.Tesko je trenirati i imati misli usmjerene skroz u drugom pravcu,bez motiva,bez volje....kroz glavu vam prolazi stotinu misli,Ironman postane skroz nevazan i shvacate da se takve stvari ne desavaju samo drugima nego se mogu desiti svima nama.Bez obzira na golemu tugu koja me stisce vec danima rjesenje nije prepustiti se istoj koliko god to sada meni tesko zvuci,tim vise jer moj prijatelj to nebi zelio.Pokusat cu izvuci maksimum koliko mogu i psihicki i fizicki na treninzima i na samoj utrci dati sve od sebe kako bi je zavrsio, a u tom trenutku znam da cu je posvetiti mom prijatelju koji nas je prerano napustio.Iako naslov sugerira da sam trebao pisati o natjecanju u Pescari moje emocije sada idu samo u jednom smjeru i nadam se da mi ne zamjerate na intimnosti koju dijelim sa vama dragi kolege sportasi.Mozda je to jer nas zivot nekad grubo spusti na zemlju,tada shvacamo koliko smo slabi i lomljivi pred sudbinom za koju nitko od nas nezna kakva nas ceka.Zato,u prvom redu ja a i svi vi,pokusajmo biti bolji ljudi,jedni prema drugima,prema svojim najmilijima,prastajte,volite,ljubite.... Neki bi dali sve na svijetu da pored sebe imaju dragu osobu samo da je jos jednom vide ili cuju njen glas.Nemojmo biti bahati prema zivotu,uzivajmo u malim stvarima jer one su najvrijednije,pogled,rijec,poljubac,stisak ruke,zagrljaj i ljudska toplina su nesto najvrijednije i najmanje sto mozemo jedni drugima pruziti.A to nema cijenu....
Nema komentara:
Objavi komentar